UZMI MED I NE RAZBIJ KOSNICU

" A zasto oni ne putuju po svijetu, pa da srca njhova shvate ono sto treba da shvate i da usi njihove cuju ono sto treba da cuju, ali, nisu slijepe oci u glavi, vec srca u grudima. " ( El-Hadždž, 46. Casni Kur'an )

04.03.2005.

Bratunac ( BiH ): Satanovi sinovi !

SATANSKI SINOVI



Odmah pocinje privodenje ljudi. Cine to u po bijela dana opkoljavajuci kucu, ponekad pozivajuci u
Policiju samo na razgovor i onda hapseci. Ljudi su se zavukli u svoje domove.
Nije se znalo sta Srbi zele. Cekalo se po koga ce doci. Ulice u Bratuncu odjednom su postale puste. Niko vise nije izlazio. ...

Arkanovci su koristili specificne sirene koje su piskutavo zavijale po pustim bratunackim ulicama. Taj zwuk stvarao je jezu kod djece i zena, koji su, zbijeni jedni uz druge, na priblizavanje ovog zvuka plakali bez glasa.....

....Zena je tada ugledala sliku koju nikada nece zaboraviti. Kod dvadesetosmogodisnjeg Emira Mesica oci su bile izvadjene, nos i usi odsjeceni, po prsima i ostalim dijelovima tijela usjeceni krstovi, prsti ruku odsjeceni.

Dva mladica bila su gola, samo u bijelim gacicama. Culi su im se promukli, drhtavi glasovi. Na drugoj obali i na toj udaljenosti osjecao se njihov strah i drhtanje. Treci je bio u odijelu i gledao je tupo ispred sebe. Jedan od golih molio je da ga ne ubijaju. Na te njegove molbe odjeknuo je smijeh: "U vodu, bre, Turcine", culo se, "u vodu!" Usao je do pasa u maticu i okrenuo se drzeci priljubljene ruke u laktovima, malo iznad vode. Vidjelo se kako ga je jedan od uniformiranih koji je govorio cisto srpski sasjekao rafalom, time mu tijelo gurnuvsi u talase koji su ga ponijeli. Drugi mladic iznenada je skocio u maticu, pokusavajuci se spasiti. ...

UVOD

Ova knjiga vjerovatno nikad ne bi nastala, pogotovo ne bi bila u ovom obliku da nije bilo Mehe i Abdulaha Karica Abeta, Bratuncana koji su prezivjeli genocid u svome gradu i zivjeli pod zakletvom da ce o njemu svjedociti. Ova knjiga ispunjava njihovu zakletvu, na cemu sam im, kao i, vjerujem, i vi, postovani citaoce, zahvalan.

Za zlocin u Bratuncu sam prvi put saznao iz televizijske emisije. Sjedio sam u jednom sarajevskom stanu krajem proljeca 1992. godine sa svojim prijateljem novinarom Senadom Avdicem i slusao kako granate ruse grad. Na TV-u se pojavio nas poznanik Ibe Vrazic, koji je u studio donio kasetu nakon koje vise necu mjesecima mirno zaspati. Redale su se slike izmucenih, tek pristiglih logorasa iz Bratunca. Izmrcvaren ljudi, cija je koza bila crna od udaraca, izbrazdana krizevima po prsima, ledima, celu, nisu bili u stanju ni da govore. Jedan se mladic gusio dok je pio vodu. U maloj sportskoj dvorani logorasi su plakali kao djeca, slomljeni dusevno. Senadu sam tada rekao: "Evo, ovi ce pobijediti u ovom ratu". Zacudeno me je pogledao i nije to komentirao ni jednom jedinom rijecju. Sarajevo je bilo potpuno blindiran grad.

Karadzicevi Srbi su napadali i zeljeli uci po svaku cijenu. Sa svojim prijateljem mastao sam napustiti Sarajevo i krenuti prema drugim slobodnim teritorijama, ali to je tada bilo nemoguce izvesti. Moj kolega se jos vise iznenadio i cini mi se osjetio malo radosti kad sam mu rekao: "Kad izademo na slobodnu teritoriju obavezno cu potraziti ove ljude. Ja nesto o njima moram napisati". Tada nisam znao da u Bratuncu nije ispaljen niti jedan metak na Srbe, a da je ubijeno oko 1.500 civila Muslimana. Bez ispaljenog metka. Nikakav razlog za ubijanje nije postojao. Jer cim sam se sreo sa prvim logorasem iz toga bosanskog grada pitao sam: "Jeste li se opirali? Jeste li pucali"? Stalno cu ispitujuci prezivjele pitati za taj jedan jedini metak i postati im dosadan, sve dok se konacno u to nisam definitivno uvjerio. Jos dok sam sjedio u onom stanu, vjerovao sam u to. Bio sam, dakle, u pravu. U pitanju su bili prastara mrznja i klasican genocid. Sa svojim svjedocima sam se druzio. Sa nekima sam ostajao danima, izludivao ih pitanjima i uvijek bio nezadovoljan odgovorima. Bratuncani su me, ipak, prihvatili kao svoga.



Nijednu zrtvu prije toga nisam upoznao, mozda nikoga od njih u putu nisam sreo, ali razgovarajuci i stalno biljezeci upoznao sam ih sve. Interesirao me je njihov prosli zivot, njihove tuge i radosti. To nisu bila samo imena ili brojke, to su bili ljudi koji su zivjeli i pokusavali biti sretni. Sa jednim od svjedoka proveo sam cak mjesec i po dana, ostajuci i po desetak sati dnevno u razgovoru. Mnogi od njih jos uvijek preplaseni i utuceni mucenjem i silnim ubijanjem, nisu zeljeli da se predstavljaju. Neki su plakali prisjecajuci se. Mnogi su vjernici, pa im je govoriti o takvim zlocinima znacilo govoriti na neki nacin protiv Svemoguceg. Ali, oni su konacno pristajali govoreci o bezboznicima i zrtvama. "Allah zaista voli one koji su pravicni, ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vaseg izgone i koji pomazu da budete prognani. Oni koji sa njima prijateljuju, samo sebi cine nepravdu",navodili su mi ulomke iz Kur'ana. Mnogi od onih koji nisu proucavali nasu Knjigu Casnu i danas su ostali uskraceni za odgovor zasto im se sve to dogodilo. Uceniji su mi pricali kako im je jasno da su njihove komsije Srbi okrenuli svoj pogled od Svemoguceg Boga. Bosanski muslimani, Bosnjaci, postali su i zrtve i svjedoci beskrajnih i svirepih ubijanja. "U nasoj Knjizi Casnoj uistinu je sve zabiljezeno i tako nesto ne bi se uopce dogodilo da smo svi osluskivali jednu njenu stranicu ili ajet", odgovarali su mi. Svi oni bili su svjedoci ubijanja onih koje su voljeli i poznavali. Mnoge od ubijenih upoznali. su u trenutku umiranja. Nakon svega. Bratuncani su uzeli oruzje u ruke i krenuli u borbu za slobodan zivot. Govorili su mi da danas znaju da je najvece iskusenje na ovom svijetu borba u kojoj covjek pokazuje da se ne plasi smrti. Covjek koji se bori za pravdu pokazuje koliko je vrijedan. "Krajnji cilj ove duse je smrt bez ikakvog postovanja", rekao mi je jedan od svjedoka. "Cak i u trenucima kad nas budu ubijali, srpska propaganda ce izludivati vlastiti narod i govoriti mu kako ga mi ubijamo. To najvise sluduje. To njihovo uporno pricanje kako mi, bosanski muslimani, cinimo genocid nad njima. Mi koji smo imali srecu da prezivimo njihove logore, dusevno i fizicki osakaceni, gledamo i danas kako na svojoj 'T'V ili radiju govore uporno o genocidu koji smo mi u Bratuncu napravili. Mnogi od nas su imali priliku krajem 1993. i pocetkom 1994. godine na srpskom TV-kanalu gledati sefa policije u Bratuncu Luku Bogdanovica, onog sto je rukovodio zajedno sa vodama SDS-a masovnim ubijanjem Bosnjaka, kako govori o nasem zlocinu nad Srbima. Pojavio se i nekakav covjek iz Beograda koji je napisao knjigu o genocidu nad bratunackim Srbima. Istina je jedna i ona se da dokazati. Gledali smo u toj istoj emisiji i Veljka Macesica, sijedog ljekara ledenog lica, kako to objasnjava strucno. Za njega smo nekada vjerovali da je plemenit i da svoj posao obavlja savjesno. Ali u vrijeme najveceg ubijanja, on je bio na mjestu zlocina u logoru i predlagao kamo da se istovaraju gomile leseva bratunackih muslimana. Postoje i svjedoci da nije zelio primiti u bolnicu na lijecenje dvojicu mladica muslimana koja su zbog toga umrla.
Cak i takvo nesto sitnica je za ono sto se nama dogodilo, a sto je dr Macesic imao priliku vidjeti". U ime istine, logorasi Bratunca rijesili su da govore. Bez pomoci Mehe i Abdulaha Abeta Karica ja jednostavno ne bih mogao napraviti jednu ovakvu sliku genocida. Zato ih smatram koautorima. Sto se tice mene, obicnog novinara, opominjao sam na genocid, jer sam odavno vidio kuda ide sludivanje srpskog naroda od njegovih voda. Stalno sam na novinarskim konferencijama za stampu u Sarajevu postavljao pitanja o genocidu, u samom pocetku rata. Stvarne razmjere masovnog ubijanja Bosnjaka vidio sam prije toga svojim ocima u Bijeljini. Tada sam jedva zivu glavu izvukao gledajuci pocetkom aprila 1992. godine divljanje arkanovaca po tom gradu sjeverno od Bratunca. Tamo sam vidio lica mnogih ubica od kojih sam neka upamtio. Nisam tada ni slutio da cu se jednog dana baviti zlocinima istih tih ljudi u jednom drugom gradu. Ali ko ce znati osim Svemoguceg Boga, Koji sve kazuje i pokazuje covjeku. Covjek treba samo da vidi, ali on ni to ne zna.


[u]ZLO POCINJE TIHO

[/u]




Zlo je pocelo kada je krajem augusta 1991 . godine u Bratunac stiglo tridesetak naoruzanih vojnika JNA.
Oni bili zaduzeni preuzeti vojnu evidenciju. Srpski generalstab iz Beograda trazio je tu dokumentaciju da bi mobilizirao Bosnjake i poslao ih da za veliku Srbiju ginu u hrvatskom ratu. Oko 1.000 Bosnjaka i isto toliko Srba okupilo se pred regrutnim odjelom. Bosnjaci su trazili da dokumentacija ostane u Bratuncu, Srbi da se izuzme. Rade Zivanovic, privatni moler, u uniformi JNA galamio je: "Sta hocete? Sve cemo vas pobiti! Vi ste balije i ustase!" Rajko Zaric, star 65 godina, uzvikivao je hrapavim glasom: "Muslimani, muslimani, doci ce vam kraj i necete jos dugo hodati Bratuncem".Sve te prijetnje i psovke nismo shvatali ozbiljno. Nismo zeljeli rat i ubijanje, nismo tek tako mogli ici daleko od svojih kuca i porodica i ubijati neke ljude koji su imali svoje zene i svoju djecu. Srbi preko puta nas dizali su stisnute sake, njihova lica bila su izoblicena od mrznje, upucivali su prijetnje i psovke, tada samo neobicne, kao i sav njihov bijes. Na kraju, dokumentacija je ostala u Bratuncu, a mi nismo morali ginuti po Hrvatskoj. Sve se, cinilo nam se, zavrsilo kako valja. Ali tek mnogo kasnije razumjet cemo jedan detalj koji nas tada nije interesirao. Sa vrha krova Banke sve sto se dogadalo ispod i narocito nasa lica, snimao je malom kamerom Mikica Manic, sluzbeni kamerman Srpske demokratske stranke u Bratuncu. Pocetkom septembra 1991. godine pale su i prve zrtve u Bratuncu. Ubijena su dva Bosnjaka kod Kravice, srpskog sela nadomak grada. Ubijeni su Nedzad Hodzic zvani Fora i Dzevad Fajke Husic. Od tada pocinje. Mjesecima kasnije povezivat cemo sva zbivanja i stvarati sliku zlocina. Pa ipak, ubijali su nas najcesce iz banalnih razloga koje su ponekad samo oni znali. Bosnjaci su u Bratuncu, gradu od 33.575 stanovnika, bili u vecini. Bilo ih je gotovo dvostruko vise nego li Srba. Ali oni su od prvog aprila poceli provoditi svoje ludilo. Trazili su podjelu Policije, zatim podjelu Opcine i na kraju su poceli dijeliti tvornice. Kome to nije jasno treba mu ponoviti: Srbi, i njihov SDS, trazili su podjelu tvornica u gradu. Na sve smo pristali da bismo ih umirili, ali nista nije pomoglo. Oni su trazili mnogo, mnogo, vise, vise... Poslije izvjesnog vremena jedan razgovor bratunackog muslimana, direktora fabrike, masinskog inzenjera sa svojim portirom dobit ce na vaznosti. Bilo je to dva-tri mjeseca prije uzasnih dogadaja. Inzenjer-direktor bio je predan svom poslu pa je jedne noci osjetio fabriku. Tamo je zastao i pomislio kako nikada do tada nije popricao sa svojim radnikom portirom i kako bi bilo od njega kulturno da osim pozdrava razmijeni koju rijec sa ovim covjekom. Portir ga je primio hladno i ubrzo mu iznio svoje misljenje. "Srbi su ugrozen narod od Muslimana". "Kako", upitao je. "Lijepo", bio je samouvjeren nocni cuvar, "zasto ja ne mogu biti direktor, a ti portir"? Inzenjer-direktor pomislio je kako je pitanje sustinsko, i, ipak, odgovorio: "Pa, ja sam skolovan, ja sam inzenjer, a ti, nazalost, imas samo osnovnu skolu. Po cemu bi ti mogao biti direktor?" "Mogao bih. Ja sam Srbin, a doci ce vrijeme kad cemo zamijeniti mjesta. Dosta je bilo muslimanske vlasti, ubrzo ce biti srpska" . Inzenjer-direktor nasmijao se u sebi i zadrzao prisebnost u razgovoru. "Ali koja god vlast dode, ja cu biti inzenjer, a ti ces i dalje biti covjek sa osnovnom skolom", rekao je. Umjesto da bude ubijeden, portir je odgovorio: "Varas se. Varas". Samo par mjeseci kasnije direktor-inzenjer uvidjet ce da je portir bio u pravu. Kad neprikosnoveno uzmu vlast u svoje ruke, Srbi ce stvarno na direktorska mjesta postavljati ljude koji su do jucer bili samo obicni polupismeni radnici. Mjerit ce samodoprinos za "srpsku stvar". Bit ce i dobar dio onih sto su bili negdasnji komunisti koji ce upravljati privrednim preduzecima. Direktora-inzenjera ce baciti u logor i pokusati ubiti. U novom odnosu snaga onaj je portir postao samo vojnik koji je upravljao sa tridesetak ostalih. Ipak je rukovodio i vise nije bio ugrozen. Napetost je pocetkom aprila donijela prve eksplozije u radnjama Bosnjaka. Noc bi donosila strepnju i unistavanje muslimanske imovine. Ujutro bi vlasnik turobnog lica cistio staklo i razmisljao o tome sta ce uraditi da njegova radnja opet bude otvorena. Tajno, 13. aprila na Pale odlazi predsjednik SDS-a Bratunca Miroslav Deronjic i sastaje se sa Radovanom Karadzicem.



Dogovaraju se o okupaciji i zauzimanju Bratunca. Aprila 16. stizu naoruzani ljudi u crnim uniformama i u hotelu "Fontana" obezbjeduju skupstinu Srpske radikalne stranke. Ljudi zbog straha sve manje odlaze na takva mjesta, a veci broj naoruzanih pred hotelom opominje da se ne ulazi. Od 10 do 12 sati, 17. aprila, odrzan je parlament srpske autonomne oblasti "Birac". Predsjedavao je clan republickog parlamenta Goran Zekic. Bili su tu predstavnici Srba iz Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Srebrenice i Sekovica. Donesena je odluka o razoruzanju milicionera Muslimana. Dat je i rok: 16 sati tog dana. Jedan od kljucnih ljudi uz Gorana Zekica za pravljenje velike Srbije prisustvovao je tom sastanku i predlozio takvu odluku: Jovan Nikolic zvani Jole, poslanik za Bratunac u srpskoj autonomnoj oblasti Birac. Nakon sto je 7. maja ubijen Goran Zekic, Jovan Nikolic nastavio je provodenje programiranog genocida i etnickog ciscenja koje ce Srbi uraditi na ovom prostoru. Taj dan, 1 7. april, pamtit cemo kao pocetak zla.Tacno u podne nakon zavrsetka ovog skupa, u grad su usli satanski sinovi: sa oznakama Arkanove garde, Seseljevih jedinica i oni sto sebe nazivaju "Belim orlovima". Usli su sa pucnjavom u vrijeme dok su gradani tog petka bili na pijaci. Nastala je panika. Narod je bjezao tamo i ovamo , ne znajuci gdje ce. Culo se: Trazili su vodje Stranke demokratske akcije iz Bratunca da dodju u hotel "Fontanu" i po vec pripremljenim papirima potpisu samo njima vazne dokumente da predaju Policiju i Opcinu Srbima. Takvih ce dokumenata kasnije biti sve vise. Potpisivat cemo lojalnost, odanost, potpisivat cemo da dobrovoljno dajemo svoja imanja i kuce, potpisivat cemo da nas mogu tuci. Jedan od nas je potpisao dokumenta da ga njegov komsija moze ubiti. Miroslav Deronjic, predsjednik SDS-a Bratunca, donio je sa Pala jednu Karadzicevu recenicu: "Molim te, sve kroz papire", rekao mu je i on je slusao svog dragog vodju. U 16 sati pred ulaze zgrada peli su se neki od Srba i stavljali srpsku zastavu sa cetiri cirilicna slova S. Isti dan u prostorijama opcine otpocinje djelovati srpska vlast i pocinje pravljenje spiskova Bosnjaka. Na spiskovima ce se naci prije svih najobrazovaniji, najugledniji i najbogatiji. Ti spiskovi oznacit ce red za ubijanje, premda se moze reci da su ubijali bez ikakva reda.

OKUPACIJA GRADA I TEROR


Odmah pocinje privodenje ljudi. Cine to u po bijela dana opkoljavajuci kucu, ponekad pozivajuci u Policiju samo na razgovor i onda hapseci. Ljudi su se zavukli u svoje domove. Nije se znalo sta Srbi zele. Cekalo se po koga ce doci. Ulice u Bratuncu odjednom su postale puste. Niko vise nije izlazio. Roletne, zavjese na gotovo svim prozorima bile su spustene. Oni najhrabriji bi izlazili napolje, vidjeli svuda naoruzane ljude i vracali se sto prije natrag u svoje domove. Po gradu je otpocela trka automobilima. Arkanovci su koristili specificne sirene koje su piskutavo zavijale po pustim bratunackim ulicama. Taj zwk stvarao je jezu kod djece i zena, koji su, zbijeni jedni uz druge, na priblizavanje ovog zvuka plakali bez glasa. Cinilo se da je ta sirena bila snimljena na kasetu, a zatim bi je ukljucivali i pustali preko megafona. Odjednom ih se moglo cuti po desetak. Od njih je ljude obuzimala jeza. Pucanje nije bilo nista u odnosu na strah koje su one izazivale. Sjedilo se uglavnom na podovima soba jer pocela je pucnjava u prozore, meci su se zarivali u zidove praveci malu neprimjetnu rupicu. Oni koji su stanovali u blizini Osnovne skole "Vuk Karadzic" culi su kako vec tada od hangara nocu dopiru krici i pucnjava. Tada jos uvijek nisu znali sta se dogada. Nocu bi nakon 20 sati pocelo, a negdje ujutro oko 2 sata se zavrsavalo. Krici i stalno brujanje kamiona dopirali su iznad do susjedne Suhe, predgrada Bratunca. Jasno su se cula, kroz nocnu tamu, na kraju uzasa, velika zeljezna vrata hangara koja su se na tockove zatvarala uz skripu i uvijanje lima. Noc bi ispunjavao, izmedu uzasnih krikova, lavez kerova koji nije prestajao. Nakon svega, pred svitanje, smirili bi se i psi, a grad bi utonuo u kratak i mucan san. Muslimani Bratunca su nestajali. Neko je ugledao kako su iz kola pred Policijom izvukli Fehima Kurtica, kriminspektora. Nikakav trag mucenja na njegovom tijelu nije se mogao vidjeti. Kuci se tu vecer nije vratio. Po danu, na svjetlosti nisu imali hrabrosti. Pisali su pozive ljudima i trazili da dodju u zgrade Policije ili Opcine, opominjuci na smrt strijeljanjem ukoliko se ne odazovu. I ljudi su poslusno isli, misleci na sigurnost svojih porodica. Sredinom aprila na ugostiteljski objekat "Sarajka" na Mostanicama, vlasnika Omera Tabakovica, u nocnim satima je iz putnickog automobila sa ugasenim svjetlima bacena rucna bomba. U selu Simici, Srbi su izvodili vojne vjezbe. Nocu su i dalje odjekivale detonacije. Ali niko sutradan nije zelio izaci i pocistiti svoje radnje. Staklo i prasina, grancice drveca, parcad namjestaja i cigli, mrtve macke i psi, odvaljena vrata, sve je to lezalo po ulicama i vise niko nije obracao paznju. Svi su nagadali sta ce se dogoditi. Onda se culo kako je Radovan Karadzic na Palama naredio, poucen otporom Sarajeva, da se mora ovladati gradom, pa tek onda ici dalje. Mnogo nas je razmisljalo o borbi i otporu, ali strah za porodice bio je snazniji od svake takve primisli. Srpska policija podmetala je eksploziv pod radnje ciji su vlasnici bili Bosnjaci. Umjesto bilo kakve zastite oni su bili organizatori i tvorci straha medu muslimanskim stanovnistvom. Sreten Radic je bio covjek koji je svojim novcem upravljao citavom organizacijom pravljenja velike Srbije u Bratuncu. Njegov brat Zoran vrsljao je na svom motoru noseci srpsku zastavu sa cetiri "S". Kroz Bratunac su tih dana prolazili konvoji kamiona koji su prevozili iz Bosne opljackanu robu u Srbiju. Sve sto se pljackalo po Vlasenici, Bratuncu i okolini vozili su kamioni na kojima su pisale firme srpskih preduzeca: "Coka" i: Novog Sada, "Jela" iz Sapca, "Servo Mihalj" Zrenjanin ``Neoplanta" Novi Sad, "Krusik" Valjevo. Odvozili su robu cak iz samog grada. Srbi koji su ih sretali mahali su pozdravljali ih najsrdacnije. Muslimanima nista nije bilo jasno. Sta se dogadja, pitali smo se. Kad su odvozili novu automatsku centralu iz gradske poste, oni su im i dalje mahali i, cak, aplaudirali. Velika pljacka u Bosni za Srbiju u organizaciji JNA je pocela. Dnevno oko dvije stotine kamiona odvozilo je robu u Srbiju u pratnji vojnog picgauera i rezervista. Radnje Bosnjaka bile s pohlupane i roba pljackana. Ti konvoji kamiona koji s odvozili opljackanu robu bili su nabacani na brzinu, pa su i stvari virile i ispadale. U to vrijeme opkoljavali su kuce i provaljivali u stanove i bez mnogo rijeci uzimali videa, televizore, automobile otpremali nekuda, redovno bez rijeci, poneki put dijelili udarce zenama, izvodeci djecu. Muskarci bi sve to mora posmatrati da im se pokaze koliko zavise od svoj porodice i da nista ne preduzimaju ako im zele dobro. Poneki put sjetili bi se da bi trebalo upitati i za oruzje koje; naravno, uglavnom nije bilo... Jednom su usli u kucu kod Zehre M. i trazili kljuceve od automobila. Kljuceve je dala i rekla da automobil nije ispravan. Izasli su u dvoriste i auto zapalili. U privatne radnje ulazili su civili koji su govorili "srpski". Razbili bi izlog, dotjerali kamion sa vojnim tablicama poceli pljacku. Gledali su ih kako u po dana iznose posljednje opljackano iz jedne radnje: fudbalsku loptu, televizor. Opljackali su u istoj ulici prodavnicu, ciji je gazda bio Albanac Raif, vlasnik nekoliko radnji. Ono sto nisu izvukli progutao je pozar koji su podmetnuli. To je prva radnja koja je zapaljena. Zatim je dosla na red prodavnica Sadika Stocevica. Vrata njegove radnje bila su odvaljena i bacena na drugu stranu ceste. Pljacku je vodio Brano Jokic. Sve vise su pljackali bez ustrucavanja i bilo kakvog pokazivanja stida. Govorili su: "Ovo je srpska zemlja i ovo ce biti Srbija". Time je sve bilo opravdano. Muskarci Bosnjaci su se pretvarali u sjenke. Ako su i odlazili u prodavnice ili bilo kakvim poslom, pogureni, slomljeni, lahko su se mogli prepoznati kako koracaju. Tek sto bi se srela takva dva skrusena covjeka, nailazili su naoruzani i pitali: "O cemu razgovarate?" Krajem aprila grad je bio u totalnom okruzenju. Strah je rastao. Ulice su i dalje puste. Srbi pucaju po prozorima kuca. Nocu vise niko ne pali svjetla. Sjedi se u mraku muslimanskih kuca. Pustos je obuzela citav grad. Oni koji su razmisljali o bjezanju prestali su o tome misliti u potpunom okruzenju. Nocu se pucalo na sve, a danju se nije moglo nikuda. Njihove barikade su bile na svakih pedesetak metara u gradu. Svaka kuca bila je blokirana. Ljudi su se plaslili i pogledati kroz prozor. Ali dolaze glasovi od onih hrabrijih koji prate sta se dogadja.


PRVA UBOJSTVA SU KRENULA


Emira Mesica, njegovog oca Eseda i brata Atifa svi smo poznavali. Zvali su ih Skenderima. Bili su ugledna porodica. Imali su pravo bogatstvo. Emir je bio vlasnik kafica "Emko", sto se nalazio na izlazu iz Bratunca, prema Srebrenici, susjednom gradu. Svojevremeno je na lutriji dobio automobil "Nisan". I svi su pricali kako je bas sretan covjek. Odveden je iz svoje kuce 17. aprila kao i njegov brat i otac. Nestali su i niko nije mogao ni upitati gdje su. Jasno je bilo da samo njihov komsija Sreten Radic to moze znati. U njihovo hapsenje bili su umijesani njegovi prsti . Psi nisu prestajali lavezom plasiti ljude. U Suhoj su ponovo culi jos cesce krike iz skole i hangara. U popodne, 17. aprila bogati stariji covjek Hamed Durmic krenuo je u obilazak svojih prodavnica i pored zgrade gradske policije ugledao pedesetak naoruzanih u crnim i maskirnim uniformama. Za trenutak ce za volanom izgubiti dah, ali ce brzo vozilo okrenuti i pozuriti u svoju slijedecu prodavnicu. Po susjednim ulicama poceli su se setkati naoruzani Srbi. Tamo su tri mladica prodavaca bili obradovani dolaskom vlasnika, ali njegove brze recenice i tesko disanje su ih uplasili: "Zatvarajte radnju , javite to i ostalima. Ovdje se nesto cudno desava". Ugledniji bratunacki Srbi druzili su se sa arkanovcima po ulici. Muslimani su bili rijetki prolaznici. Pogotovo kroz glavne ulice. Jednostavno nisu ih voljeli vidjeti na javnim mjestima. Odmah bi pocinjalo maltretiranje i pretresanje. Nisu smjeli ici brzo, a ako bi isli sporije, tjerali bi ih da pozure... Nisi smio drzati ruke u dzepovima. Padao bi u sumnju. .Abdulaha Karica Abeta su zaustavili repetiranjem pusaka na glavnoj ulici. "Vadi ruke! Sta imas u dzepovima?'' "Nemam nista", pokazao je. Zatim su ga, naravno, potjerali. Ljudi su slusali svakakve pogrde. Ponajvise, za njima su se cula pitanja: "Do kada ce muslimani hodati ovim gradom?" Kroz Bratunac su se i dalje razlijegale sirene poput lavezi. Njihov tanki zvuk prolazio je na desetinama automobila. Znak raspoznavanja, utjerivanje napetosti, straha i prije svega znakovi pobjede. Jer, stalni rafali, stotine hiljada metaka dnevno koje su Srbi ispucavali mijesali su se sa zvukovima ovih sirena koje su na brzinu ugradili u automobile. Detonacije nisu prestajale. Obruc straha bio je stegnut. Vidjelo se kako odvode Hajragu Husica i Mumina Selimovica. Trgovca Mumina odveli su 18. aprila, negdje oko 15 sati i 30 minuta. Do kuce ih je doveo njegov saradnik Ivan Lukic. On nije isao prema kuci, nego je ostao na putu koji vodi prema Konjevic-Polju. Pokupili su tada i odveli u nepoznato i Fadila Junuzagica i Mehmedaliju Mehmedagica, kojima ce se nadalje izgubiti svaki trag. Rijetki od Bosnjaka su jos uvijek odlazili na posao ne sluteci nista. Mislilo se: Srbi odvode ove ljude i oni su im valjda za nesto potrebni. Mozda ce ih samo ispitati. Njihov bijes ce se onda valjda smiriti, njihova mrznja utisati, kad vide da ne zelimo i ne trazimo zlo koje oni zamisljaju. Abdurahman Miki Softic bio je apotekar u Bratuncu. Tog dana 17. aprila krenuo je na posao. Automobil mu je zaustavila srpska patrola i u njega je usao Zoran Jankovic, tridesetogodisnjak, vozac "Vihora". Zatim su nestali. Aprila 26., u popodnevnim satima, pronadeni su lesevi uz samo korito rjecice Krizevice. Pronadeni su otac i dva sina Mesica. I.esevi su bili iztnrcvareni, iskasapljeni kao da je to uradeno rukom zvijeri. Jovu Novakovica i Peru zvanog Crnogorac gostio je radnik u Salonu namjestaja u Bratuncu Ratko Blagojevic. Tamo su dogovarane likvidacije i mucenja uglednih Bratunca. Pravljeni su spiskovi, a pokazivao ih je upravo Pero Crnogorac. Kad su neki od svjedoka, na ono sto se tamo priprema, opomenuli Luku Bogdanovica, sefa Policije, bili su maltretirani i jedva zivu glavu izvukli. Narod se vise nije imao kome zaliti niti od bilo koga traziti pomoc. Jedna zena, koja je bila u rodu sa porodicom Mesic, otisla je i upozorila ih da se nalaze na spisku za likvidaciju. Slusali su njene opomene i nakon toga zakljucili da nista nisu skrivili i da ne trebaju brinuti. Nikakvu krivicu nemaju i ubrzo ce pokazati da su nevini. Uhapseni su i ubrzo odvedeni u Mostanice u kucu Nika Sljivica zvanog Siljo gdje su zatvoreni i muceni. Slijedeceg dana odvukli su ih gotovo polomljene u policijsku stanicu. Nakon toga ova hrabra zena trazila ih je i tada posjetila Luku Bogdanovica, vodu policijske bande. "Gdje su moji?" "Otisli su u razmjenu", odgovorio je hladno. To se ponovilo nekoliko slijedecih dana. Bogdanovic je redovno odgovarao mirno na ovakva pitanja. Konacno, receno joj je da su videni lesevi u rjecici Krizevici i da treba provjeriti da li se radi o ljudima koje je trazila.



Zena je tada ugledala sliku koju nikada nece zaboraviti. Kod dvadesetosmogodisnjeg Emira Mesica oci su bile izvadjene, nos i usi odsjeceni, po prsima i ostalim dijelovima tijela usjeceni krstovi, prsti ruku odsjeceni. Preko njegovog tijela bile su prebacene kaubojske cizme zute boje. Sve vrijeme pokusavali su okolo naci desnu potkoljenicu Atifa Mesica, koji je bio izmasakriran poput svog brata. Tijelo njihovog oca bilo je citavo, sarno je ispod vrata imao dugu plavo modricu. Mozda je udavljen, pomislila je. Nakon svega otici ce u policiju i zamoliti da ih sahrani uz vjerski obred i prisustvo hodze. "Mi vam predlazemo", culi su ih, ``da ih sahranimo u zajednicku grobnicu." "Ne, ja hocu da ih sahranim u mezarima, po vjerskom obicaju muslimana, uz hodzu". "Onda niko osim uze rodbine ne smije biti tamo. Hodza ne moze pratiti mrtve. Mora doci prije na groblje i cekati vas tamo." U naselju Burnice obavili su dzenazu Mesicima, ocu i dvojici njegovih sinova. Emir je sahranjen sa svojim zutim cizmama, u farmericama, go do pojasa. Ni pripremiti ih za sahranu nisu smjeli. Dozvolu za sahranu potpisanu od Luke Bogdanovica ova zena ce sa sobom donijeti u Tuzlu kad bude napustala rodni grad spasavajuci svoj zivot. Nosit ce smrt Mesica u sebi i kopniti iz dana u dan. Stalno ce pitati je li ljudska ruka mogla uraditi ovakvo nesto i kakva sotonska vlast je upravljala sa njom. Ruka ove zvijeri nadalje ce od Ijudi praviti bezoblicnu masu koju ce i najbliza rodbina tesko moci prepoznati. Tajno, preko sumskih puteva, na gradske mezare stigao je hodza Husein Karamujic i sahranio Mesice po islamskim propisima, kako dolikuje. Mezare su iskopali radnici komunalnog preduzeca "Rad". Petnaestak clanova porodice i prijatelja proucilo je Fatihu i zaiskalo rahmet Boziji namucenim dusama. Dok se obavljala molitva svi su primjecivali oci zvijeri koja je uradila ovaj posao i sad ih prati. Jedna druga zena nakon slicnog ubojstva otisla je kod novoustolicenog sefa Srpske tajne policije Save Babica. Razgovor je bio mucan. "Molim vas, dozvolite da ih sahranimo." "Ne dozvoljavam" "Nisu psi, ne mogu mrtvi tek tako stajati." "Psi ili muslimani svejedno". Samo sat iza toga po gradu su krenuli glasovi da je apotekar Softic pronaden iskomadan i unistenog lica. Ljudi koji su vidjeli taj les, jos uvijek samo naslucuju da se radilo o apotekaru. Srbi iz Bratunca nastavljali su svoju pljacku. Ratko Cirkovic, sin Jovana, stajao je ispod prozora jedne muslimanske kuce. Culo se jasno kako se covjeku do sebe hvali otetim ogromnim prstenom, zlatnim lancicem oko vrata i vecim kolicinama deviza. ``Od koga", uslijedilo je pitanje. "Od mrtvog balije", odgovorio je.



Srbin Bato Stevanovic zvani Bjelov bio je kljucni covjek koji je arkanovcima ispricao pricu o Mesicima kao opasnim i bogatim ljudima. Ovaj besposlicar, star oko 32 godine, vec prije poznat kao pljackas i kriminalac, nakon ubojstva Mesica krenut ce sa jos pet-sest ljudi i po njihovim kucama pokupiti zlato. Nakon pljacke kuce dr Envera Kubata, uglednog mjestanina koji je radio u inostranstvu, doktorove komsije: Sulejman Hasanovic, blagajnik na pilani, i Senahid Bajramovic keramicar u "Kaolinu" pokusat ce zatvoriti ulazna vrata, ali ce biti primijeceni i odvedeni u Policiju. Poslije toga vidjelo se kako su ih u nocnim satima utrpali u jedan kombi i odvukli prema hangaru. Nocu su Srbi prolazili ispod kuca i pjevali svoje pjesme kojim su prijetli ubijanjem: "Drma mi se, drma mi se na subari cvijece, ubit cemo, zaklat cemo ko sa nama nece..." Ljudi su i dalje nestajali. Nocu su porodice sjedile u svojim sobama okupljeni, pribijeni jedni uz druge zatvorenih prozora, spustenih zastora i osluskivali stalne sirene, krike vec pijanih Srba, koji su sa ulice dozivali uzasnim glasovima ljude po imenima. Sve se zavrsavalo pucnjavom u prozore ili krovove, detonacijama, drekom i glasnim smijehom. Tisina koja bi zavladala na trenutak kao da bi sve njih budila i oni bi slali jedni prema drugima poglede. U svakoj kuci ucile su se dove. Smrt se sve vise zahuktavala. Ruka zvijeri ubijala je do tada drage ljude.
Sukrija Gusic bio je stalski radnik. Radio je u mladosti tesko i mnogo. Kad bi uvecer izlazio prije nego sto ce se ozeniti, trazeci za sebe djevojku, kupao bi se a onda posipao po sebi najfinije muske mirise. Ali smrad stale u kojoj je radio oko krava nikako nije mogao suzbiti. Pio je, a ljudi bi ga pitali zbog cega pije. "Bar da ja ne osjecam smrad, a djevojke - kako im se dopada". Dvadesetog aprila nazvao je brata Hasana i pitao ga moze li ga odvesti u Ljuboviju u bolnicu gdje mu se nalazilo unuce. Nije imao goriva i Sukrija je pozvao taksistu Almaza Dzelica. Krenuli su oko 15 sati. Zaustavljeni su na benzinskoj pumpi. Slavoljub Bucalina otvorio je vrata i naredio Sukriji da ude u policijski auto i saceka. Almaz se morao vratiti natrag. Hasan je odlazio kod Luke Bogdanovica, a ovaj ga je slao kod Save Babica. Krenuli su u grupi na obalu Drine da traze les, znajuci za masovna ubojstva. Sreli su Mladu Jovanovica, Srbina, i on im se odmah ponudio da zajedno traze. Krenuo je nizvodno u jednom dijelu, oni uzvodno. Trebalo da se sretnu kod kuce Cvijetina Tripica. Kod Zutog mosta nasli su tijelo Sukrije,u blizini kuce Zivka Radica Mimeta. Tijelo nisu smjeli dirati. Izricito im je to naredeno dok ne dode nekakva komisija i doktor Milijan Vujic. Kad su konacno izvukli les, vidjeli su prostrijelnu ranu na saki desne ruke, na butini, a nekoliko rupa na grudnom kosu. Glava je bila modra i natecena od udaraca. "Mozete ga sahraniti", zapovijedili su, "ali bez obreda". Ipak, uz tridesetak ljudi, prijekim putevima na dzenazu je dosao hodza Mustafa Mujkanovic i obavio obred. Sahranjen je uz mezar majke kojoj je neko strgao obiljezja. Sukrija je spusten u crnom odijelu, obucen u dzemper bez i crvene boje, lahki zimski sivi kaput i u tamnim oker cipelama. Sve to upamtit ce ljudi jer su nenavikli na ovaj nacin sahrane svojih sunarodnjaka. Pred vecer 17. aprila, dana masovnog odvodenja Ijudi u Policiju, doveden je Asim Redzic. Znalo se da Srbi kupe bogate, ugledne, obrazovane Bosnjake. Sve tu hio je Asim, jedan od rukovodilaca u Rudniku Sase. Visok gotovo dva metra, pravi div, bio je dugogodisnji igrac FK ``Guber" iz Srebrenice. Odveli su ga u jednu prostoriju i poceo je razgovor: "Sta da se radi sa njim", pitao je jedan od uniformiranih. "Sta da radite", odgovorio je Savo Babic, "vodite govna i ubijte." Asim se prvo okrenuo i iznenada iskocio kroz otvoreni prozor na drugom spratu. Ispod stanice udario je tijelom dva strazara i oni su popadali. On je nestao u jednoj od ulica. Srbi su digli uzbunu. Pojavili su se arkanovci i citav kvart je ubrzo bio opkoljen.




Na Asima je poceo lov. Nije se zelio sakriti ni u ciju kucu. Znao je da bi tamo bio siguran, ali ako bi ga pronasli, svi ukucani bili bi zasigurno ubijeni. Puna dva sata trajao je lov. Do tada hladnokrvne ubojice plasile su se kretanja po ovom kvartu. Na svaki sum su pucali. Onda je jedan od arkanovaca primijetio na pedesetak metara krupnog covjeka kako pretrcava ulicu i ispucao rafal prema njemu. Ostao je lezeci. dok ga desetak njih nije opkolilo oprezno prilazeci. Asimu Redzicu lijeva noga bila je gotovo presjecena. Prebacili su ga u ambulantu. Objavili su zatim da je ubijen i da oni koji ga znaju dodu po les. On svoju porodicu nije imao u Bratuncu. Samo jedan covjek raspitivao se za Asima, njegov poznanik Sevko Salihovic. Isao je okolo i zapitkivao redom. Mrsavi starac, otresit, vlaznog i sivkastog lica, na kraju je otisao pred ambulantu gdje su mu rekli da moze uzeti mrtvog Asima i sahraniti ga. Vratio se u svoje selo Voljavicu po konja i ponovo se uputio prema gradu. Na konju se nalazio dzamijski tabut. Usao je u podrum ambulante, gdje je vec pet dana na jednom stolu lezao njegov prijatelj. "Ruke su mu bile vezane ispod stola", pricao je kasnije starac, "rebra sa obje strane spaljena i u velikim plikovima. Po glavi su mu
se jos vidjeli otoci. Upitao sam bolnicara Bubu hoce li mi pomoci da ga natovarim." "Hocu", pristao je. Tijelo Asimovo bilo je tamno premda ga je dusa odavno napustila, nije se osjecao zadah, osim spaljenog mesa." Zaustavljali su ga na nekoliko barikada, a on je odgovarao otresito i nastavljao dalje. U Voljavici, naselju gdje su zivjeli samo Bosnjaci, obavljena je dzenaza. Starac je znacajno rekao: "Svi se odstranite, a neka pridje pet-sest mladica.'' Kad su se priblizili, iz bijelog carsafa odmotao je mrtvog Asima i objavio: "Vidite li sta vas ceka ako ostanete ovdje? Idite i organizirajte se ili cete ovako svi biti ubijeni." Asim je sahranjen na Musanovom brdu u njivi Husica. Nakon dzenaze, 200 mladica iz Voljavice pobjeglo je prema Srebrenici, gdje su se branili zestoko i odakle su jos tih dana odjekivale potmule detonacije. Jos oko 30 mladica poveo je sa sobom fudbalski trener iz Voljavice Osman Malagic i sakupio nesto pusaka. U gradu su nastavljene likvidacije. Odvedeni su Fikret Ramic, veterinar, Hasan Smajlovic, Hajraga Hasic, Suljo Suljic, i to se znalo. Tajna odvodenja ljudi iz njihovih domova nikad nece biti otkrivena. Sve sto su radile ruke zvijeri moglo se vidjeti kasnije. Desetine leseva nikad se nece uspjeti prepoznati. Drina je nosila mrtve prema Bijeljini. Ubijani su ljudi i redovno na isti nacin masakrirani.



Muslimani se vise nisu dali prepoznati. Radio Beograd tih dana javljao je o lesevima Srba koje je nosila Drina. Gotovo redovno lesevima se uz masakr kidaju polni organi da se, kad ih voda izbaci na srpsku obalu, moze reci u njihovim medijima: "Da, to su Srbi i to je genocid nad Srbima". Takvi izvjestaji na Radio Beogradu koji su se povremeno culi sludjivali su nas Muslimane iz Bratunca. U sjecanje su dolazile svete rijeci, poput mehlema: "I reci, dosla je istina, a nestalo je lazi, laz, zaista nestaje." Jedan pijanac nocu je pucao iz puske i uz krike prijetio: "Sve cemo vas pobiti, balije" Grad je bio opkoljen i pokoren. Sve ostalo ce biti dobro razraden plan naseg unistenja ili, ako budemo imali srece, protjerivanja iz nasih domova. Smrt se sve vise zahuktavala. Artiljerija oko Bratunca je postavljena. Topovi Semberskog korpusa srpske vojske vec su se nalazili na Jelovici, rudniku Kaolina, okrenuti prema Potocarima i Bljecevi. Na Bakijama je bila teska artiljerija, a na brdu Kik dvije haubice 155 mm. Svi putevi oko Bratunca bili su zatvoreni. U grad i okolna naselja nije se moglo ni uci ni izaci. Na svim putevima i uzvisenjima, na mnogim kucama stajali su mitraljezi i topovi, upereni u ljude koji bi pokusali pobjeci. U selo Suhu, kao bez duse dotrcao je hodza Mustafa Mujkanovic i objavio da su arkanovci usli u dzamiju i pustili cetnicke pjesme uz koje su cetnici u proslom ratu ubijali Muslimane. Zvucnici su jektali. a nad gradom su odjekivali srpski marsevi. U dzamiju je usla gospodja pokojnog bratunackog popa Bate Blazica i istjerala ih sa pogrdama napolje: "Sram vas bilo, sta to radite. Vi niste hriscani", galamila je ova cestita zena. Pokupili su se uz negodovanje i napustili dzamiju. Supruga Sulejmana Hasanovica, Mevla, sa sinom Amerom je prvog maja dosla pred policijsku stanicu i upitala gdje joj je muz. Rekli su da ne znaju i pokazali rukom dodavsi samo: "Ljubovijski most". Otisli su tamo i ispod mosta pronasli sedam izmasakriranih leseva koji se nisu dali prepoznati. Vratila se i objavila da ne zna nista o svome muzu niti o Senahidu Bajramovicu sa kojim je bio odveden. Narednog dana, Mirsad i Semir Omerovic uputili su se prema Ljubovijskom mostu. Stotinjak metara prije primijetili su straze pred mostom. Spustili su se prema obali i prikrali ispod samog luka. Tamo, uz obalu, pronasli su desetak leseva. Svi su bili u vodi, u plicaku, izobliceni, crni. Obilazili su okolo nesposobni da prepoznaju bilo koga. Ipak su s naporom razaznali leseve Sulejmana i Senahida. Senahid je imao velike otoke po licu, a lice Sulejmanovo bilo je modro i manje oteceno. Bio je preklan. Po tijelu su bili krvavi znaci mucenja. Zbog ovog uzasnog prizora i stalnih koraka straze po mostu, nisu nista dirali. Vratili su se bezbjedno kucama. Nikom nista nisu govorili, a ubrzo su tu vecer saznali od stanovnika iz obliznjih Redzica da su Srbi leseve izwkli na obalu i spalili. Stalno su dovozili ljude i ubijali pod mostom. Tu je bio glavni pokolj. Oni koji su stanovali uz ovaj most vidjeli su jasno, jedno jutro dva lesa muskaraca bez glave. Svjedoci su iz susjednih kuca primijetili kako je jedan od tih ljudi u plavoj majici prisao arkanovcu u crnom odijelu, pljunuo ga i zavikao: ``Pucaj"! Sasjekli su ga rafalom i nakon toga zaklali. Svi ubijeni imali su samo tri prsta. Ubojice su na lesevima ostavljale samo prste kojima su se oni pozdravljali. Lesevi su plivali Drinom. Svako jutro su mrtve kastrirali i onda gurali u maticu koja bi ih dalje nosila. Bilo je opasno kretati se bosanskom obalom zbog straza na srpskoj strani odakle su stalno pucali snajperima i ubijali. Omerovici su primijetili topovske cijevi okrenute iz Srbije prema naselju Mihaljevici. Jos desetak leseva, u blizini mosta kod motela primijetili su Srbi, radnici u "Kamenolomu". U noci 25. na 26. aprila, u Ljuboviji, gradu preko rijeke u Srbiji, doslo je do pucnjave u hotelu "Brioni". Saznalo se kako je doslo do obracuna zbog podjele opljackanog plijena. Isti dan, 26, aprila, krenut ce 12 arkanovaca prema Srebrenici. Tamo im nece dozvoliti zlocin. Presrest ce ih i sve poubijati. Oni iz Srebrenice uvijek ce govoriti. ``Da nije bilo Bratunca i onoga sto se tamo dogadalo, Srebrenica se nikad ne bi tako groznicavo branila". Stravican zlocin i strah natjerali su ljude da goloruki krenu na jednu veliku i naoruzanu vojsku. U opkoljenom gradu 29. aprila, ujutro u sedam sati, u stampariji Tvornice kartonske ambalaze Novo Mitic, po naredenju predsjednika SDS-a Miroslava Deronjica, stampa veliki proglas Bosnjacima o potpisivanju lojalnosti srpskoj republici i srpskoj opcini Bratunac. Rok za potpisivanje bio je po oglasu 48 sati. Jednostavno je bilo izracunati da je po datumu i lijepljenju ovog proglasa po gradskim ulicama ostalo samo devet sati za taj potpis. Ukoliko neko ne potpise, stajalo je u proglasu, bit ce protjeran sa teritorije Bratunca u najkracem roku. Sta je znacilo potpisivanje lojalnosti? Ko ce znati?
Samo Hitler i Staljin trazili su potpisivanje lojalnosti. I sada Karadzic. Ljudi su razmisljali i pokusavali odgonetnuti zbog cega im je potreban njihov potpis. Jer trazili su ga samo od vojnosposobnih muskaraca, od zena, djece i staraca nisu. Mnogi su se slozili da Srbi samo prave spiskove kojima ce kasnije sprovoditi likvidacije muslimana. To ce se kasnije obistiniti. Neki uplaseni, isli su i potpisivali, ali to ih nece spasiti jednake nesrece. Ostali, vecina njih, znali su sta ih ceka, potpisali ili ne - svejedno. Niko vise od Bosnjaka nije isao na posao. Vrijeme je prolazilo, a Srbi postajali nestrpljiviji. Plasili su se jos uvijek otpora i jos uvijek su zazirali od muslimana. Na sve nacine zeljeli su se sto prije obracunati. Cetvrtog maja predsjednistvo tzv. srpske opcine Bratunac objavljuje radnu obavezu za sve Bosnjake. Po njihovom dogovoru ako odziv bude dobar, pocet ce tada sa planom hapsenja i ubijanja. Ali malo ko je krenuo to jutro na posao i plan Srba, da na takav nacin nesto vise urade, propao je. Sudbina zrtve samo je bila odlozena. Lov na ljude je trajao. Krajem surovog aprila tvornicama su rukovodili Srbi, na kapijama su bili naoruzani Srbi, premda se u tim tvornicama nista vise nije radilo, jer su svi muskarci Srbi bili pod oruzjem. Srebrenica i Potocari se stalno granatiraju, a mi ne znamo sudbinu tih ljudi. Ipak osjecamo da se uporno brane. Oni ce, mozda, biti spaseni. Mi, ne! U isto vrijeme dok je pokoravan grad i dok je ubijano po ulicama, Srbi su sve vise stezali obruc u naseljima oko Bratunca. Aprila 17. iznad Lucice, na drugoj srpskoj obali Drine, preko puta bratunackog naselja Vitkovici, zaustavili su se plavi "tamic" i sareni minibus. Sa karoserije ``tamica" nekoliko naoruzanih izgurali su nogama tri mladica. Udarali su ih kundacima i gurali prema rijeci. Dva mladica bila su gola, samo u bijelim gacicama. Culi su im se promukli, drhtavi glasovi. Na drugoj obali i na toj udaljenosti osjecao se njihov strah i drhtanje. Treci je bio u odijelu i gledao je tupo ispred sebe. Jedan od golih molio je da ga ne ubijaju. Na te njegove molbe odjeknuo je smijeh: "U vodu, bre, Turcine", culo se, "u vodu!" Usao je do pasa u maticu i okrenuo se drzeci priljubljene ruke u laktovima, malo iznad vode. Vidjelo se kako ga je jedan od uniformiranih koji je govorio cisto srpski sasjekao rafalom, time mu tijelo gurnuvsi u talase koji su ga ponijeli. Drugi mladic iznenada je skocio u maticu, pokusavajuci se spasiti. Zaplivao je panicno. Pucali su svi na obali i kad se tijelo pojavilo i zaronilo ponovo pucali su. Treceg mladica u odijelu ubio je jedan od uniformiranih. Prisao je zurno dok je vadio pistolj iz futrole iza pasa i prislonivsi mu cijev na celo pucao. Nakon sto se tijelo podignutih ruku zanjihalo i palo, okrenuo ga je donom cizme i zacuo se jos jedan hitac.

Dijelovi iz knjige "Satanski sinovi" koja govori o stradanjima muslimana istočne Bosne. Neka se ne zaboravi...tekst preuzet sa:http://www.islamski.net/citaonica.html

Preuzeto sa: http://www.umsa.org/modules.php?name=News&file=article&sid=1090&mode=thread&order=1&thold=1

UZMI MED I NE RAZBIJ KOSNICU
<< 03/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

Napisite svoj komentar ili selam/pozdrav, poruku, itd.
[color=red] Upisite se u knjigu gostiju!





[/color]

Ja Rabbi
Gospodaru moj;´
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u ocaj.
Podsjecaj me stalno,
da je neuspjeh iskusenje
koje predhodi uspjehu...

Gospodaru moj;´
nauci me da je tolerancija
najveci stupanj moci,
a zelja za osvetom prvi znak bolesti...

Gospodaru moj;´
ako mi uzmes imetak,
ostavi mi nadu,
ako mi podaris uspjeh,
podari mi snagu da savladam poraz,
ako mi uzmes blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.


Gospodaru moj;´
kada se ogrijesim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogrijese,
podari mi snagu oprosta.

Gospodaru moj;´
ako se desi da ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene...

Ja Allah
Moj Allahu podaj dosta
Onom kom je skracen mal,
Siromahu koji dodje
Izlaz traziti za svoj hal.

Grijeh je njegov, grijeh veliki,
Oprosti mu ya Rabbi,
On je jedan i grijesan,
Rob ponizni,rob Tebi.

Gospodaru grijesi moji,
Nakupljeni kao prah,
Oprosti mi Svemoguci,
Jos povecaj oprostaj.

Zastiti me od bolova
I zelju mi ispuni,
Bolesno je srce moje,
A bolesnom lijek si Ti.

Rabbi mojoj vatru reci:
«Budi hladna , budi spas»,
K'o sto si rek'o :
«Budi hladna, Ibrahimu podaj glas.»

Gdje je Musa,gdje je Isa,
Gdje je Jahja, gdje je Nuh?
O Muslime grijesnice,
Tevbu cini Allahu.
_________________
Nemoj zaliti suzama, vec se sjeti dovama,
nemoj da ti suza krene kad probudis uspomene.
K'o da dusa poleti, sva u nuru izgori,
zastane kraj kapije, Ridvan cuvar avlije.

Hadis
[i][b] Od Ebu-Se'id el-Hudrija, r.a.: "Došla je neka žena Allahovom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., rekavši mu:
"Allahov Poslaniče, ljudi pokupiše sav tvoj govor i upute, pa odredi i za nas jedan dan kod sebe da ti dođemo pa da nas podučiš onome čemu te je podučio Uzvišeni Allah", na što reče Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Vi ćete se sastajati sa mnom tada i tada.", pa se okupiše žene i Allahov Poslanik, s.a.v.s. im dođe podučavajući ih ono čemu ga je podučio Uzvišeni Allah, zatim reče: "Nema ni jedne žene koja rodi troje djece a da joj ona neće biti zastor od vatre, na što jedna od žena reagova pitanjem: "Allahov Poslaniče, a dvoje djece?", pa on reče, i dvoje djece, i ponovi to." [/b][/i]

Bilježi ga imam El-Buhari u svom Sahihu, 13/292, Kitabu-l-i'tisam

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
97905

Powered by Blogger.ba